BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

9. tjedan kroz godinu

     Petak, 4. lipnja 2010.

Mk 12,35-37

35A naučavajući u Hramu, uze Isus govoriti: "Kako pismoznanci kažu da je Krist sin Davidov? 36A sam David reče u Duhu Svetome: Reče Gospod Gospodinu mojemu: 'Sjedni mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!' 37Sam ga David zove Gospodinom. Kako mu je onda sin?"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ČIJI JE MESIJA SIN?

Mk 12, 35-37

Svi Isusovi govori u Markovu 12. poglavlju odvijaju se u prostoru židovskoga Hrama u Jeruzalemu. To su doslovce govori u svetištu. Isus izgovara Božje riječi na mjestu i ozračju vlastitoga boravišta (Bog je u svom svetom Hramu - Bog što okuplja svoj narod!). Zadnji su to sažetci Isusova poučavanja i nauka, onoga što smo prethodno čuli o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To su ujedno i sažetci cjelokupnoga Božjega Zakona, svega onoga što je Bog htio kad je stvarao subjekt Izraela u povijesti. Htio je da narod bude njegova svojina, njegova baština, njegov ponos i dika u svakom pogledu.

Isus je započeo svoje djelovanje govorom o blizini kraljevstva Božjega. Htio je da njegovo slušateljstvo iznutra, srcem prihvati to što on govori, neovisno o politici, moći, uglednicima. Na početku Isusova navještaja ne stoji zahtjev pojedincima pa ni narodu da se obrati. Dakle, ne poziv na obraćenje, nego proglas kraljevstva Božjega, navještaj Evanđelja. Na taj navještaj slijedi obraćenje kao posljedica glede onoga što se već dogodilo na povijesnom i metapovijesnom polju. Vrijeme se ispunilo, Božje kraljevstvo je već tu. Na početku imamo Božje djelovanje, i u Starom zavjetu, a ovdje u Isusu Kristu. Dakle, Božje djelo, Božja akcija i inicijativa.Bog daruje svoje kraljevstvo, a na nama je prihvatiti to u Isusu obraćenim srcem. Božje djelo omogućuje naše čine, Božja akcija našu reakciju.

Isus je htio da svatko u sebi doživi zaokret, obraćenje, da zauzme drukčije stajalište prema životu, da počne sa životom povjerenja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Međuljudski su odnosi daleko važniji od svih pitanja političke moći i promjena, na što misle farizeji, pismoznanci ili saduceji u Jeruzalemu. Isus kao da svojim odgovorima cilja upravo na te vjerske ‘parazite’, farizeje i pismoznance, te teoretičare i partijske ideologe, koji ni da prstom maknu, a sami tovare drugima nesnošljive terete. 

Prošlo je vrijeme čekanja i iščekivanja. Vrijeme se ispunilo, u Isusu je došlo zauvijek među nas Božje kraljevstvo. Ne više Davidovo, zemaljsko, nego se ispunilo ono što su govorili svi proroci. “Sad je povoljno, pogodno vrijeme. Sad je tu dan spasenja!” - reći će Pavao Korinćanima (2 Kor 6,2). U Isusovu se nastupu događa posvemašnja promjena i obrat. Započela je budućnost, novo vrijeme. Sad je vrijeme ispunjenja. To je ono što se zbilo u Nazaretu kad je Isus izgovorio svoj sudbinski i sudbonosni ‘danas’. On postaje kamenom smutnje i spoticaja, on u svojoj zemaljskoj konkretnosti postaje skandalon o koji se ljudi spotiču.

S jedne strane svi su molili i željkovali, svi su oni sanjali o trenutku kad će se pojaviti Gospodin na Sionu, a s druge strane, kad se Isus pojavio, oni ga odbaciše. Oni su toga Davidova Sina predočavali posve drukčije. Ne Nazaret, ne danas, ne u ovoj osobi, ne u ovom prostoru i vremenu. Stoga Isusovi suvremenici sve radije odmiču u daleku budućnost, što i danas čine Isusovi sunarodnjaci. Odmičući stvari u daleku budućnost, stvar po nih ispada fatalno. Vrijeme se ispunilo, aliga oni nisu prepoznali. Čovjeku se ne sviđa ono što

Bog konkretno od njega traži. Božji se zahtjevi u totalu kose s ljudskim željama i prohtjevima. Stoga radije vele, sutra, samo ne danas. Ono što se onda odigralo u Nazaretu, dogodilo se potom u Jeruzalemu, a događa se i svakodnevno u Crkvi. Isus se legitimira, ali od svega toga nema ništa. Svijet mu se divi, njegovim riječima, i u Nazaretu i u današnjem odsječku, u Jeruzalemu, ali od pljeskanja nema koristi. 

Ako već narod očekuje da se pojavi novi David, Mesija iz Davidove kuće, onda Isus navodi upravo molitvu koju je izgovarao prema židovskoj predaji sami David: "Reče Gospodinu gospodinu mojemu..." Dakle, spasenje nije u kontinuitetu zemaljske politike i moći. Pa i samo Davidovo kraljevanje bijaše uvelike simbolično, slikovito. Sve smjera prema drugome i drukčijemu. To je slično kao kad čovjek sagradi kuću i nastani se u njoj i onda misli da je kod kuće, konačno. Doskora će vidjeti da nije 'kod kuće'. Čovjek je kod kuće tek kad je pomiren sa sobom, u miru sa svojim srcem i svojom nutrinom. Sve vanjsko u konačnici smjera prema nutrini.

Stoga u apsolutnom smislu Mesija ne može biti Davidov sin. On je poslan biti Spasitelj svih ljudi,on je Sin Božji, Sin svjetla. Prvi su kršćani  morali birati između Krista Gospodina i cara. Radije su išli u smrt nego žrtvovali caru na njegovu oltaru. Od vremena Isusa Krista nema više Davidova kraljevstva, nego ima samo Božji narod u kome su svi Božja djeca. I što su više braća i sestre, to se većma među njima ostvaruje ovdje kraljevstvo istine, pravde, ljubavi, mira, kraljevstvo Božjega poslanika. U njemu smo i mi po sakramentima i svome životu.